;(

Sjecam se osjecaja… srce kad pece, kad boli, kad se utroba izvrce a tijelo grci zbog beznadja, zbog ne mogucnosti da ista ucinis, da ista promjenis… Sjecam se plakanja i kad su suze presusile a oci pekle… sjecam se i da sam pri pokusaju da jedem imala nagon za povracanjem jer bi se ponovo sjetila… sjecam se kako je zivot potpuno stao, i nikada vishe nije nastavio istim tokom… sve se promjenilo… sve…

… prolazili su dani… prvo s histericnim vristanjem, nakon toga placem koji sedmicama nije jenjavao… a onda turobnom zivotarenju i skrivanju suza… da, tako je bilo… u kuci se nije nista ni kuhalo, komsiluk bi donio nekakve ruckove koji su u glavnom zavrsavali ohladjeni nagomilani u kuhinji… natezanje, ‘uzmi nesto, moras da jedes’ je trajalo od podneva do mraka… Jecanje je pocinjalo otprilike kad to natezanje prestane, i konacni mir kad san savlada… Izjutra se spavalo dugo zbog glavobolja uzrokovanih plakanjem, ili odgadjanjem suocavanja s cinjenicom jos jednom…

Proslo je nekoliko dana, ja sam morala da ga vidim… morala sam… da ga nisam vidjela ni dan danas nebih vjerovala da ga nema… Odvezli su me… usla sam u mracnu prostoriju, otkrili su ga do brade, nisu mi dali da vidim krv… dodirnula sam mu kosu… onda lice… osjetila sam da je hladan… spoznaja da ga vishe nema me tek tad u tom momentu otrijeznila… ne sjecam se puta nazad, ali se sjecam u stvari i sada imam jedan cuperak kose…

Te godine bi napunio 21… a nije…

Sjecam se njegovog zadnjeg rodjendana… Sjecam se i koliko su mu smetale moje cigare… Sjecam se koliko puta mi se zalio, i koliko puta sam se ja zalila njemu… Jeste, bio mi je poput starijeg brata, i znam da sam mu ja bila poput sestre koju nikada nije imao…

Da mi je samo onaj dan, onaj osmi Maj ‘93ce…da ga sprijecim, da ga sacuvam… da ne ode… da ga spasim…

… i dan danas boli… nakon 17 godina…